BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

20. tjedan kroz godinu

Subota, 21. kolovoza 2010.

Mt 23,1-12

1Tada Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: 2"Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. 3Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. 4Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. 5Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. 6Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, 7pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu 'Rabbi'. 8Vi pak ne dajte se zvati 'Rabbi', jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. 9Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima. 10I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa - Krist. 11Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. 12Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

GOVORE, A NE ČINE

Mt 23, 1-12

Uvodne riječi Govora na gori započinju Isusovim proglasom blaženih i blaženstava. Tko je prema njegovu poimanju sretan i sretnik, tko je blaženik u kraljevstvu što ga on naviješta i proglašava svijetu. Blaženi i sretnici su oni koji njegovu riječ prihvate i žive. Negdje pod kraj svoga djelovanja prema Matejevu Evanđelju imamo sedmerostruki ‘jao’. Cijelo Matejevo 23. poglavlje jedna velika optužnica protiv krivotvorene religije, protiv krivotvorenja iskonske Božje nakane i slike koju bi čovjek morao ostvariti uz pomoć Božjih naputaka. Gornje Isusove riječi protivnici mu nisu mogli nikako oprostiti i zato je morao ići u nasilnu smrt. 

Cijelo je 23. poglavlje Matejeva Evanđelja jedan nesmiljeni obračun s dvoličnošću, s licemjerjem u pobožnosti, odnosno lažnoj pobožnosti. Isus je u Govoru na gori - u poglavljima od petoga do sedmoga uključivo, govorio o novoj pravednosti, istinskoj pobožnosti, o novome životnome stilu. Ovdje se okomljuje na one koji su zasjeli "na Mojsijevu stolicu", koji traže za sebe vrhovni autoritet u tumačenju Zakona, a žanju kritiku jer 'govore a ne čine'.  Njihovo ponašanje ne odgovara njihovim riječima. Nema teže osude za sve vjernike, za sve one koji se smatraju i danas kršćanima - Kristovima.

Isus ih osuđuje za prijetvornost, dvoličnost. Ponašaju se kao glumci u kazalištu. Stavljaju sebi obrazine, prerušavaju se, da ih se ne prepozna. Krije se iza obrazine, krije svoje pravo lice i svoje pravo biće. Nemoguće je prodrijeti u njegovu dušu i srce, njegove prave nakane, pred ljudima, a potom i pred samima sobom.

To 'govore a ne čine' znak je prividne svetosti. Svetim se predstavlja nešto što je zapravo u stvarnosti zlo. Farizeji nisu licemjeri, oni su lažni sveci, oni traže za sebe da budu priznati kao dobri i sveti, a zapravo su u sebi zli. Pavao će za sebe reći da je bio prema ljudskim mjerilima savršeni farizej, ali to nije bio i prema Božjim mjerilima, sve dok nije upoznao Isusa. Stoga Matej i piše svoje Evanđelje da nam skrene pozornost samo na Isusa: Gledajte na njega, na njegov put, priključite mu se, slijedite ga! Hoću savršenu podudarnost između onoga što je unutra i što je vani.

Oduvijek je važilo pravilo da čovjek može upravo na protivnicima ponajbolje spoznati i prepoznati pogrješke vlastite grupe. Isus započinje kritikom farizeja i pismoznanaca kako bi onda u drugom dijelu prenio tu istu kritiku s istom žestinom na svoje učenike. Isus ih dobro promatra, Isus ima savršeno istančano oko, on je istinski psiholog i istinski psihoterapeut koji liječi svoj okoliš. Od samoga početka treba zajednica učenika nutarnje reforme, reforma je nešto što spada na bit nasljedovanja Isusa Krista.  Re-forma, to znači, davati novi lik i oblik, novu formu, ne zaustaviti se nikada, jer je Bog postavio stroge mjere i mjerila za svakoga od nas.

Svatko bi bio rado zvan i prozvan 'rabijem', učiteljem, ocem (opatom, predsjednikom), profesorom, književnikom. Naspram samozvanih učitelja i pismoznanaca u zajednici vjernika mogu biti samo oni koji su to u odnosu na Boga i Isusa Krista. Već je u Govoru na gori Isus govorio o tome kako ljudi trebaju vidjeti naša dobra djela, i slaviti Oca našega koji je na nebesima, a ne nas! Ovdje se čini sve da ih ljudi veličaju i slave.

Isus će za svoje reći kako su oni 'grad na gori i svjetlo svijeta'. Ne pojedinačno, nego kao zajednica. Ovdje on govori kako smo svi mi braća i sestre! Samo u zajednici i zajedništvu možemo učiniti nešto za Božju slavu. Kao pojedinci smo ugroženi. Svi smo učenici Gospodnji, braća njegova. I samo je jedan Učitelj i Gospodin - Isus.

Prisjetimo se prizora za preobraženja na Taboru. Već ondje imamo iz Očevih usta glas koji veli: "Ovo je moj Sin, Ljubljeni moj! Njega slušajte!" Sav nauk dolazi iz Isusovih usta jer je on Božji Sin. On ima autoritet, on je u osobi, u riječi i na djelu, savršena podudarnost s nebeskim Ocem.

Isusova kritika farizeja jest također i odgovor na suvremene prigovore kako je monoteizam u biti nesnošljiv, kako promiče netolerantnost u svijetu. Upravo su ove riječi veliki prosvjed protiv takva poimanja. Gdje su svi braća i sestre, i gdje je samo jedan Gospodin i Gospodar, nitko ne smije biti gospodarom nad drugim. Svako posizanje za vlašću i gospodarenjem nad drugim izravno se protivi prvoj Božjoj zapovijedi: Ja sam Gospodin Bog tvoj. Isus se u svemu usredotočuje upravo na prvu zapovijed, da Bog bude nad svime i u svemu. To je u konačnici njegov Otac, ali i Otac svih ljudi, bez razlike.